Nastavno-naucnom vecu
Fizickog fakulteta
Univerziteta u Beogradu
Povodom dopisa upucenog predsedavajucem Nastavno-naucnog veca Fizickog fakulteta u Beogradu, zavedenim pod brojem 51/1 dana 7. 03. 2001. godine, izjavio bih sledece:
1. Dopis osporava naucnu orginalnost naucnog rada objavljenog u Phys. Rev. E63, 036404, autora V. Milosavljevic i G. Poparic. Kako je ovaj rad prosao medjunarodnu recenziju vodeceg medjunarodnog casopisa Phys. Rev. i ostampan je u istom, i kako NNV nije recenzent ovog rada niti je supervizor Phys. Rev.-a, smatram da je dopis upucen nenadleznoj instituciji.
2. Naslov moje doktorske disertacije je “Starkovo sirenje spektralnih linija atomskih spektara inertnih gasova”. Kako naucnici koji su potpisali pomenuti dopis ne osporavaju orginalnost mojih eksperimentalnih rezultata kao ni valjanost obrade istih, a po tom osnovu je NNV i podrzalo izvestaj komisije za ocenu moje doktorske disertacije, smatram da je i na osnovu ovih kriterijuma NNV nenadlezno u vezi gore spomenutog dopisa.
Na osnovu svega ovog, vise ja ne bih trebao da komentarisem dopis ovih naucnika. Medjutim, posto su u svom dopisu izneli niz uvreda na racun rada Gorana i mene, osecam moralnu obavezu da iznesem svoje argumente i ocene ovog cina. Prvo sporno mesto u ovom dopisu su sledece recenice “... Ovaj rad je u medjuvremenu objavljen i po nasoj oceni predstavlja eklatantan primer plagijata dugogodisnjeg rada magistra Dragana Nikolica (trenutno u inostranstvu) i dolepotpisanih. Najveci deo ‘uzetog’ materijala na jednom mestu nalazi se u magistarskoj tezi Dragana Nikolica odbranjenoj 14. oktobra 1998. godine na Fizickom fakultetu u Beogradu, a ostali radovi su dati u prilozenom spisku. ...”
Prvo o mom dugogodisnjem radu. U laboratoriji za spektroskopiju plazme radim od novembra 1992. godine. Kao rezultat kontinualnog rada, na tematici azotne plazme u aprilu 1996. odbranio sam magistarski rad na Fizickom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Sa eksperimentalnim radom na mojoj doktorskoj disertaciji poceo sam u maju 1996. godine. Radio sam u laboratoriji u kontinuitetu nesto vise od godinu dana sve do trenutka kada me je moj rukovodilac projekta, profesor Konjevic (jedan od potpisnika “dopisa”), “izbacio” iz laboratorije i u laboratoriju pustio ljude koji nisu na projektu ciji je on rukovodilac. U medjuvremenu laboratorija menja namenu, prelazi u nesto sasvim drugo, ali to prevazilazi obim mog odgovora, a u ostalom to je i poznato NNV u vidu nekoliko dopisa prof. S. Djenizea i prof. D. Belica. Na moje i ne samo moje zahteve, da se vratim u laboratoriju i nastavim rad, prof. Konjevic (jedan od potpisnika “dopisa”) ne samo da mi nije uslisio molbu vec je aktivno opstruirao, lobirajuci druge da mi se ne dozvoli ulazak u laboratoriju. Kada sam video kuda sve ovo ide, u maju 1998. podnosim zahtev NNV da mi odobri istrazivacki boravak u trajanju od godinu dana u Max-Planck institutu u Minhenu. Fizicki sam otputovao za Minhen 27. 09. 1998., da bi nepunih mesec dana kasnije, email-om bio obavesten da je laboratorija slobodna i da mogu nastaviti merenja. Komentar je izlisan. Na fakultet se vracam u julu 1999. godine. Toliko o mom radu na ovoj problematici.
A sada, o dugogodisnjem radu koji oni pominju. Teza Nikolica. Uvidom u ovu tezu moze se videti i sledece, u prvoj recenici drugog pasusa predgovora, pise: “Razumljivo je, da je izvodjenje ovog rada predstavljalo jedan obiman i dugotrajan posao, koji je trajao gotovo godinu dana, i ubedjen sam da ne bih uspeo da ga ni za to vreme obavim, da nisam imao podstreka u krugovima svojih saradnika ....”. Toliko o dugogodisnjem radu Nikolica.
Zatim, Nikolic u svojoj tezi u poglavlju 5.4 “Modeliranje oblika nekih
spektralnih linija argona” u prvom pasusu na stranici 81 pise: “ Konacno se
broj parametra za podesavanje, u slucaju izolovanih spektralnih linija, sveo na
optimalno najmanji moguci broj cetiri
; to su parametri: wse , dse a
, Cn . Dva
parametra koja se zadaju
kao ulazne vrednosti su Gaussova konstanta CG (u Ĺ-2) i parametar Debyevog ekraniranja i medjujonske korelacije R. “. Oni sto
se tice ova dva parametra, koji se moraju poznavati pre pocetka fitovanja u
njihovom prilazu istom, savetuju i kako da se odrede. Tako npr. na pocetku 78
strane istog poglavlja stoji “.. se parametar R racuna na osnovu dijagnostickih
podataka: elektronske koncentracije Ne i elektronske temperature Te,
...”. Dok za odredjivanje CG savetuju koriscenje izraza (213) na
strani 80 istog poglavlja.
U nasem osporavanom radu od strane
potpisanika pomenutog dopisa, na tri razlicita mesta je eksplicitno receno kakav
je nas doprinos u odredjivanju parametara linija. Kod nas nije potrebno
fiksirati nijedan od sest pomenutih parametara. Prvo, u
poglavlju naseg rada pod imenom III. NUMERICAL PROCEDURE FOR DECONVOLUTION je na
kraju cetvrte strane i pocetku pete napisano “In this way, we have solved
Eqs.(2.9)
and (2.5)
and now we can start
with the fitting procedure itself. For Eq. (2.9), the fitting procedure will give the values for WG
, Wj
, lo
, R, A, and Kmax
. In the case of Voigt profiles (2.5), the fitting procedure
will determine WG , WL
, lo
,, and Vmax
. “ Zatim u poglavlju IV. APLICATION OF THE METHOD,
BENCMARKING, AND DISCUSSION na sestoj strani naseg rada, na kraju treceg pasusa
od kraja strane je napisano”...In our deconvolution procedure of atomic
spectral line profile all plasma parameters are free,
including WG
, R, and A, and
they can be determined directly from the fitting procedure itself. ...”. I
konacno u poglavlju V. SUMMARY, naseg rada, stoji “We have developed a free parameter deconvolution
procedure for atomic spectral line profiles. This method gives complete
information on the plasma parameters from a single recorded spectral line. The
method determines all broadening
plasma parameters self-consistenly and directly from the shape of spectral lines
without any assumptions or prior knowledge.
...”. Napisane recenice nisu prevedene iz razloga autenticnosti.
Stoga moze se zakljuciti samo jedno, da je po potpisnicima pomenutog “dopisa”, referi jednog od najboljeg fizicarskog casopisa na svetu napravio previd, posto nije shvatio da je bolje cetiri parametra (od 6) odrediti iz fita, nego svih sest.
Sada se postavlja samo jedno pitanje. Kako je moguce da rad koji fituje po svih sest parametara izolovane spektralne linije (nas rad), moze da bude “eklatantan primer plagijata dugogodisnjeg rada magistra Dragana Nikolica” koji fituje po cetiri od sest parametara i koji zahteva jos i nezavisna merenja i eksperimentalnu postavku da bi se odredile fizicke velicine koje su potrebne za izracunavanje preostala dva parametra? Pri tome ne treba zaboraviti, da ta dva parametra moraju fiksirati da bi im program radio. Dodatna merenja koja moraju da urade, da bi izracunali ova dva parametra, podrazumevaju odredjivanje elektronske temperature i koncentracije, kao i temeperature neutrala.
Sto se tice spiska radova pobrojanih u njihovom “dopisu”, mogu se podeliti u dve grupe. Radovi koji su bili objavljeni do 15. maja 2000., kada smo Goran i ja poslali rad u Phys. Rev., i posle ovog datuma. Iako radovi posle ovog datuma nas objektivno ne bi obavezivali da ih pominjemo, sve primedbe koje slede odnose se na sve radove. U prvu grupu radova spadaju radovi pod rednim brojem: 1, 3 i 4. Formalno, u ovoj grupi bi trebalo da su i radovi stampani u casopisu J. Res. Phys. iz 1999 (radovi br. 2 i 5) koji su fizicki objavljeni u januaru 2001. godine i predstavljaju radove sa poster sekcije III jugoslovenske konferencije o sirenju spektralnih linija odrzane na Fruskoj Gori. Koliko im je stalo do brze publikacije ovih radova, govori i cinjenica da su objavljeni sa vise od godinu dana zakasnjenja, bez obzira sto nam je Institut za fiziku iz Novog Sada (organizator konferencije) naplatio kotizaciju jos pre konferencije. Radovi 6 i 8 spadaju u drugu grupu radova objavljenih posle 15. maja 2000. Radovi su objavljeni u zborniku radova 20-tog SPIG-a. Na ovoj konferenciji nisam prisustvovao, posto mi je rukovodilac projekta na kojem sam angazovan (prof. Konjevic potpisnik “dopisa”) eksplicitno rekao da za mene nema novca. Dok za rad br. 7 nisam siguran da i autori znaju gde je objavljen, posto u zborniku radova sa SPIG-u odrzanom 1998. na navedenoj stranici 289. nalazi se sredina rada autora S Bukvic, J. M. Labat and B. Kantar.
Komentar za sve ove radove je isti. Svi radovi pricaju istu pricu koja je ispricana u magistraturi Nikolica. Tako, na primer, u radu pod rednim brojem 2. U poglavlju 5. SIMULACIJA na strani 194 posle prve recenice stoji “... The exact values of parameters, which are fixed during the fitting, were: Dl=0.5 nm, WG=0.021 nm and R=0.45, while ....”. Zatim u radu br. 3 nema nijedne jedine formule, a kamoli da je opisivana procedura dekonvolucije i fitovanja. U sledecem radu pod rednim brojem 4. proceduru fitovanja su mnogo sturije opisali nego u radu pod br. 2. Sve informacije ovog tipa se nalaze u polovini poslednjeg pasusa na strani 136. Za rad pod rednim brojem 5 vaze iste primedbe kao i za rad pod br. 3 osim sto ovde ipak ima jedna znacajna formula (4) koja predstavlja opste poznat izraz dat i u bezbroj udzbenika (pr. Grimove knjige i sl.). Drugi radovi iz njihovog spiska ne zasluzuju komentar, posto su objavljeni posle 15. maja 2000.
U daljem tekstu njihovog “dopisa” pisu: “ Sve osnovne ideje V. Milosavljevic i G. Poparic preuzeli su iz pomenutih radova a njihov orginalni doprinos je sadrzan u tome sto su primenili Newton-ovu metodu numerickog fitovanja umesto znatnog boljeg Levenberg-Marquardtov metoda koji je primenio D. Nikolic. ..“. Kako je sada svakom strucnom i dobronamernom coveku jasno, da je nas pristup orginalan, ostaje jos da prokomentarisem drugi deo ove recenice. Niti mi, niti Nikolic, (pa cak ni prof. Konjevic potpisnik “dopisa”) imamo tapiju na Njutnov ili Levenberg-Markuartov (u daljem tekstu LM) metod. Naime, LM metod predstavlja samo jedan od podslucaja Njutnovog metoda. U svim udzbenicima numericke analize Njutnov metod se navodi kao robusniji, opstiji metod. Dok LM je u tim knjigama okarakterisan kao jedna vrsta Njutnovog metoda. Tako, da poredjenje ova dva metoda na krajnje proizvoljan nacin (kako su to oni uradili), govori o samim potpisnicima “dopisa”.
U nastavku njihovog “dopisa” pise i sledece
“Vrhunac svega predstavlja cinjenica da nijednim citatom nisu pomenuli
relevantne radove kolega.”. O kakvim radovima se tu radi najbolje je procitati
prethodni pasus. U ostalom, na autorima naucnih radova, je izbor da procene da
li je neki rad vredan citata ili ne. Izgleda da je nas najveci greh sto autore
pomenutog “dopisa” nismo 8 puta citirali u jednom od najboljih svetskih casopisa.
Goranov i moj princip je bio jasan, samo relevantne radove koji su objavljeni u
vodecim medjunarodnim casopisima citiramo, sto smo i uradili. Po tom kriterijumu
se i desilo, da smo citirali i njihov rad (pod br. [31]) Z. Mijatovic, R. Kobilarov, B. T. Vujcic, D. Nikolic, and N. Konjevic,
objavljen u J. Quant. Spectrosc. Radiat. Transf. 50, 329 (1993).
Svakako, ako bismo odustali od
ovog prncipa, prvo bi citirali sve svoje radove objavljene po konferencijama.
Na kraju ne vidim nijedan razlog da bi predsedavaljuci NNV uslisio
njihovu molbu. Ja se javne rasprave ne bojim, ali iz prilozenog se vidi da je u
pitanju cista opstrukcija prof. Konjevica i njegovih kolega.
Beograd, 09. 03. 2001.
Sa postovanjem,
mr. V. Milosavljevic
--------------------------------------------------------------------------------------------------
Kraj
originalnog dokumenta 53/1. Potpis je uklonjen da bi se sprecile zloupotrebe.