prilog mailbox:/C%7C/Program%20Files/Netscape...AAA47A3.F0675519@atom.msi.se&number=374
Subject: prilog
Date: Sat, 10 Mar 2001 16:26:27 +0100
From: Dragan Nikolic <dnikolic@atom.msi.se>
Organization: Manne Siegbahn Institute
To: ilija@ff.bg.ac.yu, mdimitrijevic@aob.aob.bg.ac.yu
Stockholm, 10. 03. 2001.
Postovani profesore Savicu, povodom neprijatne situacije koja se
dogodila i koja ima veze sa mojom magistarskom tezom, saljem Vam moje misljenje i molim Vas da ga prilozite uz protest mojih profesora -
mentora i koautora na radovima, a koji je vec upucen NN Vecu Fizickog fakulteta.
Prvo, metod odredjivanja Starkovih parametara se u ideji i po
koncepciji ne razlikuje od metoda koji je opisan u mojoj magistarskoj tezi. Jedina razlika je u tehnickom detalju tj. u proceduri minimizacije
khi-kvadrat funkcije. Ovo je medjutim, detalj koji nema veze sa idejom dekonvolucije asimetricnih profila.
Ovde bih jos da dodam da metod opisan u mojoj tezi obuhvata
kompleksnije probleme, kao na primer, dekonvoluciju bliskih tj. preklapajucih profila, zatim odredjivanje vrednosti elektronskih polusirina i
pomeraja i neposrednu eksperimentalnu proveru postojecih teorijskih Griem-ovih predvidjanja. V. Milosavljevic i G. Poparic su radili
dekonvoluciju izolovanih profila sto je znatno jednostavnije sa gledista numerike.
Drugi je problem sam rad i kako je uspeo biti objavljen, no to je
stvar recenzenta.
No da krenem redom:
To je metod koji sam ja u pocetku krenuo da koristim ali sam naisao
na nepremostive teskoce u konvergenciji Newton-Raphson-ovog postupka. Presudni uticaj da odustanem od istog i nadjem neki drugi pouzdaniji je
sledeca recenica: "We make an extreme, but wholly defensible, statement: There are no good, general methods for solving systems of more than one
nonlinear equation" koja se nalazi na strani 269, poglavlje 9.6: Newton-Raphson Method for Nonlinear Systems of Equations, knjige:
Numerical Recipes: the art of scientific computing, Cambridge University Press (1986)grupe autora (novije izdanje: ref.[203] u mojoj tezi).
Ova knjiga vazi za bibliju.
Sama struktura rada je u pocetku pretenciozna, i onda se na brzinu, negde pri samom kraju rada, povrsnom citaocu gotovo neprimetno, navode
nedostaci. Preskacem Introduction, i prelazim odmah na stranu 2.
*************************** strana 2 **********************************
+ Levi stubac, sam kraj Introduction-a: 'The absence of appropriate deconvoluting procedure ...' Pored mog magistarskog navescu dva kljucna rada za dekonvoluciju
([220],[222] u mojoj tezi) i ref. [26] u spornom radu.
+ Levi stubac, zadnja recenica pre odeljka: II. THEORETICAL BACKGROUND. "To this end we have devised a new deconvolution method." U metodu nisam
nasao nista sto bi bilo novo, vec su to poznate skolske stvari sa druge godine studija iz numericke matematike primenjene na ovu oblast nauke.
Upravo te reci 'New Method' sam se i ja uzdrzavao jer cak ni u mojoj
tezi nema niceg 'novog' sto se matematike tice i to je vec sve davno poznato, samo je nacin primene nov.
+ FIG. 1. poredak krivih na slici je neobican u poredjenju sa mojim krivama (slika 2, strana 11 moje teze). Naime: Za jednake polusirine
Gausovog i Lorentzovog profila, ako su oni normirani na jedinicnu povrsinu, Voigt-ov profil mora biti nizi od oba prethodna. Poredjenje
ovih profila ako oni nisu normirani na istu povrsinu je neispravno i moze dovesti do pogresnih zakljucaka, ako se to eksplicitno ne naglasi.
***************************** strana 3 ********************************
+ U definiciji 'jAR' funkcije (2.6) umesto elektronske polusirine 'We' autori uvode 'Wj' koje nazivaju pulusirinom 'jAR' profila(druga recenica
iznad relacije (2.7)) sto to ona uopste nije. Npr, za: lambda = lambda_0 +/- Wj/2, intenzitet nije jmax/2 !
Dalje, jmax nije maksimum jAR profila u opstem slucaju. On to jeste samo ako je profil simetrican Voigt (slucaj kada je A=alpha=0).
Interesantno je da posle uvode 'Wj' ( u relaciji (2.10)) kao elektronsku polusirinu pri Ne=10^23m^-3? Medjutim,sto je mnogo vaznije, oni za
polaznu relaciju (2.9) imaju pogresno tumacenje velicina: Kmax nije maksimum konvolucije, kao sto ni Wj nije polusirina j_AR profila.
Zatim slede greske na istoj strani, levi stubac dole, gde pokusavaju
da iz profila 'K' izvuku Lorentzov profil i tu se upetljavaju u iskaz: WG->0 tj. t->beskonacno! Velika vrednost za promenljivu 't' znaci oblast
krila linije i nema nikakve veze sa sirinom Gausovog profila. Dovoljan uslov je da je WG->0, cime se dvostruki integral raspada na proizvod dva
jednostruka. Prvi nije jednak 1, dok drugi to jeste samo ako je A=0. Zato Kmax ne moze biti maksimum profila, cak sta vise ne postoji jedno-
stavna veza izmedju Kmax i maksimuma konvolucionog profila.
Recenica ispred relacije (2.12) sadrzi kontradiktornost i gresku.
Naime, relacija (2.12) jeste totalna polusirina ali ne kvazistatickog konvolucionog profila 'K' vec Starkovog profila sa uracunatom dinamikom
jona, pri cemu je j_A,R samo specijalan slucaj opstijeg Barnard-ovog Starkovog profila [ref. 10, u spornom radu]!
**************************** strana 4 ******************************
+Levi stubac donja polovina: "For deconvolution purposes ..." gde se dalje navode 6 parametara
fitovanja. Prvo, osnovni cilj je da bude sto je moguce manje parametara fitovanja
(u mojoj tezi ih ima 4 za izolovane linije) i da su parametri uzajamno nezavisni. Oni pak u slucaju spornog
rada to nisu. Prvo, parametar A u sebi sadrzi elektronsku polu-polu sirinu 'We' (koja nigde ne figurise u spornom radu,vec je greskom
zamenjena sa 'Wj'!). Drugo, Kmax u sebi sadrzi Gauss-ovu 'WG' i elektronsku
polu-polusirinu 'We'. Dakle, ovde se i krije glavna greska, a to je nezavisnost parametara koji se fituju, i zato i imaju problema sa
nedijagonalnim elementima inverzne Jacobi matrice sistema nelinearnih jednacina (strana 5, levi stubac, sredina: "The algorithm was stabilized by
reducing the iteration procedure to independent parameters only by neglecting the off-diagonal elements of the Jacobi matrix.") Oni tu
vestacki odbacuju nedijagonalne elemente Jacobi matrice, umesto da stvarno ucine parametre medjusobno nezavisnim. Sama proizvoljnost u
uvodjenju tezinskih koeficijenata (u granicama 0 do 1) jos vise budi sumnju u meni da je konvergencija njihovog postupka univerzalna i da nije
potrebna nikakva dodatna korisnicka intervencija, a cije opravdanje lezi eksperimentalnim podacima (tipa: otprilike ocitati polusirinu i polozaj
linije).
Kao sto sam vec rekao, u pocetku izrade moje teze, i ja sam po
inerciji sa studija koristio isti metod. Medjutim naisao sam na (za mene) nepremostive 'tehnicke' probleme vezane za pouzdanost
konvergencije, tj moraju se pocetne vrednosti za parametre dati dosta blisko 'pravom
resenju' da bi konvergencija bila obezbedjena.
Moj komentar vezan za relaciju (3.1): HR(beta) distribucija je u radovima [16,17] (to su radovi [72,73] u mojoj tezi) tabelirana samo do
beta=10. To uzrokuje da povrsina ispod HR[beta] nije 1, vec u nekim slucajevima i do 6% manja.
Zato sam i vrsio korekciju datu relacijom (232) na 87. strani moje teze. Ovo je bilo neophodno zbog pravilnog poredjenja sa eksperimentalnim
profilima. Autori tu korekciju nigde ne spominju u spornom radu.
**************************** strana5 **********************************
+ FIG. 2 spornog rada je nastala tako sto su oni ocitavali vrednosti profila ArI 430.01 nm sa slike objavljene u radu Hahn & Woltz [26], jer
pouzdano se secam da u tom radu nije objavljena tabela sa tackama koje opisuju pomenutu liniju. Cak i u odeljku IV. APPLICATION ..., druga
recenica, kazu da je demonstracija njihovog algoritma zasnovana na eksperimentalnom profilu iz [26], sto znaci da su najverovatnije ocitavali
isti sa uvecane fotokopije, cime unose ko zna kakvu gresku u 'eksperimentalne tacke', cime protivrece svojoj recenici iz pasusa sa dna levog
stubca: "..., and small statistical errors".
+ Ispod slike FIG.2, pre odeljka IV, zavrsni pasus govori o demonstraciji i proveri osetljivosti njihovog algoritma. Tu oni uvode "Gaussian
noise" u teorijski model. Sama ova procedura provere neodoljivo podseca na odeljak: 5. SIMULATIONS, mog pozivnog predavanja koje sam odrzao na
3rd Yugoslav Conference on Spectral Line Shapes, Brankovac, October 4th to 6th, 1999, a koje je odstampano u:
J. Res. Phys. Vol. 28, No.3 (1999) pp 185-198.
****************************** strana 7 ********************************
Desni stubac, sam kraj odeljka V. SUMMARY:
"All one needs to know is the instrumental width of the spectrometer". Ako je ova sirina do 10% od ukupne eksperimentalne onda je 'precutno
opravdano' korekciju totalne polusirine vrsiti jednostavnim oduzimanjem instrumentalne polusirine, naravno samo ako je instrumentalni profil
simetrican. Ali ako to nije slucaj, neophodno je instrumentalnu polusirinu takodje uvrstiti u WG uz prethodnu proveru da li je instrumentalni
profil zaista moguce zadovoljavajuce opisati Gausovom raspodelom (moja teza, strana 80, relacija (212))!
I za sam kraj moje licno zapazanje.
Autori spornog rada se zahvaljuju Dr M.S.Dimitrijevicu na korisnim komentarima. Dr Milan Dimitrijevic je bio clan komisije za odbranu moje
teze. Znam da ne treba ocekivati od coveka da se seti svega iz te teze, narocito ne posle dve godine, ali sam licno ocekivao od tako uglednog i
cenjenog naucnika da autore uputi na cinjenicu da izmedju ostalih navedenih metoda vec 'postoji' metod dekonvolucije, koji se prirodno oslanja
na pouzdan eksperiment (i u tome je i pouzdanost dobijenih rezultata veca). Cilj i jeste da se ima sto manje parametara za fitovanje, a to su
Autori spornog rada prikazali kao nedostatak.
Pozdrav,
Dragan Nikolic